Timarenje duše

Ako smijem
Premda zlaćana je šutnja
Prošlost tvoja bješe mutna
Kolko razabirem slabe memorije
Bez korijena i uputa
Obdarena medijumom za rasadnju straha
A čija je povijest ikad bila laka
Il si plaha il si pothranjena draga

Ako nije pogriješila majka
Ustrajući uz oca divljaka (uz oca pijanca)
A sve samo iz neznanja
Dostatna ti je pokora
Odrastati u zemlji Valaha
Usko položenoj uzduž mora
Srezanih ćeš krila već od starta
Usko mahat

Ako smijem
Premda šutnja je od zlata
Ono kad si bila snaha
Kod viđene familije
Shvati kao studiranje
Snova, strasti i prioriteta
Premda uvijek krivit ćeš neznanje
Koje eskiviranjem si stekla

Ako smijem
Presjekla bih opće stanje
Što si napol dozrela zatekla
Cva kultura mediokriteta
Svijesti nikad nije bilo manje
Vidi šta je postalo od žena
Biti lutka štukom salivena
Odmarati trajno mozak
Ako hoćeš i ti budi koza

Ako smijem neuvijeno reći
Vezano uz umjetnički poziv
Što si naglo odlučila steći
Muzika, teatar, proza
Nešto što je važno premda prosto:
Da ti nije potkrala se poza?
Nije loše povremeno
Skenirat vjerodostojnost

O ljubavi, ako smijem
Nemam bogzna za primijetit
Ljubav nema zgodnu narav
Valjalo bi bit bitnije
Dati nego zeti
A koliko kopčam nego
Zasad centar svemira je ego

I na kraju bih ovako
Makar i na silu poentirala:
Nema se na račun čega
Nadat da će biti lako
Vodi račun oko toga
Kada budeš birala
Gdje sagradit svoju kulu
Još je davno Goethe rekao
Tek kad stvari svedemo na nulu
Možeš smatrat da si nešto stekao

O Slađana, o kuštrava, o ja evo kukam
Potaknuta obimom zreline svog struka
U najavi sezone proljetnog swing seksa
Bez i malo građanskoga takta
Oplakujem glasno masna tkiva
Te sa grižnjom razotkrivam
Dolje navedena fakta:

Istina je, manje mrzim
Ona što ću usput munit dva tri keksa
Nego rad na olinjaloj guzi
Kraljice požude Viktorije swing seksa
A to znači da curi i tvoje vrijeme, Mona
S Nijagarom crvenoga pranja
Što surovo troši zalihe hormona

O kuštrava, o Slađana
Nisi više tako mlađana

Nazovimo tu pojavu mladim lišćem
Prolistalim iznenada
Pritom njedrilo je optimizam
Što se voli veseliti svojoj sreći

Zaboravit se je lako
Ovo što ću sada reći:

Kisele će kiše
To nejačko lišće
Opržiti odozgora
Pa će ono posustati
Tako bi'će biti mora!

Treba daklem suzbit zaboravu znati
Da je onaj optimizam sa početka
Kratkog vijeka

Znam da zvuči skrozi teško
Sparušit se takvom greškom
Atmosferskom

Al pošto u životu ciklički sve đira
Opet će se lišće dići
Nema'će se nikad mira

Pošto je malograđanština dobra tema
Konstatiram za početak
U mene je, vidiš, nema

Nije da se hvalim, znam šta je krava i svinja i krmača i nerast i sijeno i vaskoliko blato, jaje umazano govnom toplo saneseno... imati opanke u prvom koljenu u mom se slučaju oplodilo. Zašto? Jer mi prosti ljudi esencijalno dost lako upravimo mozak... zajeb je ako ti je u genima... onaj plebs... e tu nema pomoći, nemaš izbora, ostaješ priprost i tupast, nema druge. Selo je meni dalo da preskočim mali građanski odgoj, što je velika sreća.


Ima jedan važan punkt, uporište malograđanštine – ženska strana, žene, ženetine, ženturače.

Žene su majke malog građanskog svijeta
Svaka će strina, kuma i teta
Znati pravila reda

E pa da ti velim da ne moram to da trpim, sad kad sam svršila škole pa ne moram da gledam u tu ženskad velikih tromih bokova što drže tri i po ugla po institucijama... ali neću, neću da radim u firmi, ne moram da se družim sa ženama, ne kolegicama, ne u ženskom kolektivu... moje žene su vertikalno, ne linearno usložene, one mene vide kao vođu i komunistu i to je skroz drugo. Ja ne moram da slušam šta žene govore i to je, vjeruj mi, sreća. Zdravo nekako.

Znam da će ovo zvučati kao da sam puna sebe ali to, to je baš dobro, sreća, što smo mi, familija, otrgnuti, kulturološki iščupani, pa bačeni negdje u pizdeliju... pustili sjeme na nepoznatoj zemlji, ne poznamo lokalnu klimu, mi divljaci... moglo bi zvučati da se nešto pravim važna ali stvarno je velika prednost - ne moramo da budemo građanski korektni, od nas se ne očekuje. Ne moramo da budemo linijski... možemo slobodno da biramo kontra. To je sretan slučaj. Moja kuća ne mora da bude čista, moja djeca mogu biti čupava i bosa, balavoga nosa. I ljudimoji, boguhvala nemamo sveštenika, nema crkve da se bogu molim!

I na kraju, mi crnci ako hoćemo, možemo štagod hoćemo... da živimo drugačije kolko nam duša hoće. Možemo da budemo umjetnici ako hoćemo.


Kontra sitnog gradskog svijeta
Možemo svi biti umjetnici
Ako imamo talenta

(traditional bosnian)

Moj blogere
Kud se šećeš
S rukama u džepovima
Mutlježinom blogosfere
Naš književni milje skromni
Zašećeriš vratolomnim
Literarnim bogomdarom
Te zatitraš mnoga pusta
Ženska mjesta, uši, usta
Ono malo ustajalog žara
Žute dunje sa ormara
Pa se mrežom lako nude
Lake riječi lako bude
Uzbuđenje kratkog daha
Nema koja kuma snaha
Ne bi elektronski dala
Literatu s Miramara

Moj blogere
Što se šećeš virtualom
Što i mene ne povedeš
Aman svojom blogo-malom

I kažem:

- Pošto nemam pojma kol'ko sam imala lani ili preklani ili ranije jer nigdje ne zapisujem svoj parni status, (dramski srkaj iz vinske čaše uz samodopadni S stav) teško je uporediti jesam li uznapredovala ili uznazadovala... samo znam da, oslanjajući se na nepouzdano paušalno sjećanje, prije sam više investirala u razne pizdarije poput odjeće, nekakovih, nekakovih sporednih stvari... a sad više u hranu... a možda više jedemo... ipak nameće se opšti dojam da je nekako manje para u opticaju uopće... (zamišljeno podbočim)

- Sasvim sigurno, ne kanim se uzrujavati... i da kanim, ne mogu... nisu mi pare neka tema... (par koraka levo-levo)

- Nego, ovo je stvarno važno: primijetila sam da je ključ ljepote, fizičke ljepote, mojeg dobrog izgleda u svjetlosti. Na neka svjetla izgledam k'o avet s dubokim podočnjacima. Doduše, (smiješak) na neka sam u boljem svjetlu, čak lijepa žena, usudi'ću se. Naročito, budimo iskreni, ako uložim minutu u bojadisanje. Ali ona avet s podočnjacima... me prati već neko vrijeme. Ponekad je ugledam u izlogu kad ovlaš provjeravam svoj izgled u prolazu. (mala pauzica)
- U dnevnom boravku moje mame par sijedih dlakurina na neku foru zasvijetle, poput malih neonki... izgledam vremešnom... i što je gore - zapušteno. Te sijede dlake su nekako izlomljene, a debele. U mom dnevnom, nemam sijedih uopće, takav kut svjetla. Općenito nisam mnogo sijeda, svi vele, manje nego mladež mog uzrasta. To što sam se prije farbala bilo je što volim biti plavuša. A sad iz medicinskih uvjerenja, postajem brineta. Prošarana sijedima. Imam neku vrstu crte. Vodoravnu - što mi dijeli kosni korpus na tamnije uzglavlje i svjetliji ostatak tretiran farbom u prošlosti. I jednu vertikalnu crtu – iz sredine glave formira se jedan sijedi pramen koji biva sve veći. Ponekad se vidi. Sve skupa me ne ometa da se vidim plavušom, zgodnom, držećom, feš ženskom.To je stoga, svjesna svega, što sam sklona sebi, sama sebi draga i simpatična i samim time neobjektivna. U trenutku istine, a to je jedina moguća opcija kad plavuša divani - konstatiram da je moj mladalački izgled pretrpio određene, kak' bi to rekla – devastacije. I to je jedna neutralna rečenica koja ne zaslužuje nikakvu posebnu pažnju, molim, moju sigurno ne. Kao i one pare s početka. (uzmem kremu i dobro istljam nadlanice... zatim nadlanicama nježno namažem oči, podočnjake)

- Ne bih htjela da ispadne... hoću reći, da svi pomisle... da se ne stekne dojam da ne volim pare. O, volim itekako! (razmažem kremu po ostatku lica i nastavim glasno:)

- O itekako volim pare. Al' nije mi to sad nešto gdje izgaram. Kao i po pitanju one narečene ljepote i njene devastacije. Kao da je to, molićulijepo nešto, nešto... pa ja sebe vidim drugdje i dalje i na važnim točkama i teško mi je to reći, ima toliko stvari koje još moram... važnih... da ljudi ne shvate pogrešno...

- Koji ljudi?!

Noćas kao nikad ručila je bora
Ko da je odlučila sve coprnje, vraze
Stjerati do mora
Preko našeg krova

Sklopila ja nisam oka
S glavom ispod pokrivača
Prebirala sitna slova
Mimo ritmova orkana

Na refule, mahove
Disali su prozori i vrata
Moja dva otroka
Isto su spavala
Ne znajuć za strahove

To što sam se samo tako
Samo tebi
Samo dala
Samo zato što je lijepo
Nema u tom ničeg lošeg
Ničeg višnjeg
Nema krivnje
Nema hvala

U vezi ručkova... s G... mislim na onih pet-šest jela... natrpam puna usta, pričam preko hrane... čačkam zube... ne razmišljam o dojmu, jednostavno jedem, G. preko stola kao moja prirodna simetrija dok jedem... nitko da bih se ja sad nešto ustručavala biti natural... dignem noge na susjednu stolicu jer mi tako komotnije, nekad ga trljam nogom po njegovoj nozi.

Čini se da svo vrijeme samo jedemo ćevape
Moja koža sve lijenje titra ispod tvoje šape

Još dok sam radila s autistima, a voljela sam gledati kako jedu, uvidjela sam da je jednostavna iskonska radnja proždrljivog hranjenja prosto superiorna onim pizdarijama što znače profinjen odgoj... poželjela sam tada odjebati formalnosti oko stola, filozofiju laktova i pravilnike pribora, malih zalogajčića i svekolike hvalidbe kulinarskih i servirskih umijeća... da je kulinarstvo umjetnost, studiralo bi se valjda na akademijama! Jednostavno me ne uzbuđuje to. Ustvari radi se o generalnom trendu odbacivanja svega nesistematičnog što oduzima energiju a zauzvrat daje ništa ili malo... zato je malograđanska pristojnost, tzv. bonton (ne uljudnost koja podrazumijeva poštivanje prostora druge osobe) kod mene pala nisko na ljestvici... npr. ako mi netko čestita božić sms-om, neću odgovoriti. Ne jebe me pristojnost ovdje. Izuzetno ću odgovoriti starijoj osobi... jer mi je nepristojno odgajati ljude starog kova... ali ove mlađe ne štedim – nek shvate da božić nije bogom dan nego stvar izbora. Morali bi voditi računa da ne uznemiravaju ljude koji ne slave. Malograđanština, to je tema! Moja tema... odjebi odnose, muškarce... izgaranje... volim – ne volim.... prolaznost strasti... dosadu u vezi...

Međutim kava... to su rituali....

Nije da se opravdavam ali nije mi cilj pričati o njemu, jer je to prevaziđeno, kao što rekoh - tipično ženski... i zar nije jedan od glavnih postulata sljedbe da imamo svoj lijepi život sa samim sobom... to je nama naša borba dala... (sljedba je pogrdni naziv su žene individualke što su napol' muško kao ja... žive o svom trošku, stvaraju svoju realnost... bez gurua, službene vodilje, na divlje). Pa onda ima nekih stvari koje sam zavrtila a tiču se umjetnosti, izražavanja... sigurno vrijede više riječi nego ovo žensko preslagivanje, pospremanje, tipično za sve žene, ama baš... i inzistiram da me se ne uspoređuje s njima... nego uze'ćemo druženje s G. kao priliku za sagledavanje dinamike jednog odnosa ili da kažem - promišljanje, pošto je ta riječ modernija.

Tu su s guštom pijene kafe, ručkovi, šetnje, razgovori. Šega iznad svega. Npr. ima jedna zabavica, zove se mapetiranje, po ona dva lika iz Mapetšou-a... znaš ono kad promatraš nepoznate ljude i pokušavaš proniknuti kroz lica, poglede, mote... prije smo to radili češće... ti tipovi, tipologije ponavljaju se. Gotovo da bi se mogla načiniti paleta. I mi smo likovi, Gregor i ja. Otpočetka smo likovi, samo sam tek odnedavno tog svjesna. I to je revolucionarno otkriće, jer misliš kako si jedinstven, poseban, slobodan, voljno biće. Ja sasvim sigurno, točno znam da sam lik, samo ne znam tko mi pis'o rolu. Predvidivu. Skoro uvijek isto reagiram na istu situaciju... nesposobna izaći iz svog zacrtanog kruga. A šta se može desiti ako promijenim?

Napisala sam pjesmu u danima jedne emotivne jeseni, zove se Ćorsokak duge veze... gdje sam obradila svoju tugu i brigu, zbog Gregorovog odlaska... neminovnog, tako se činilo... kao da je prolaznost jedina zagarantirana... sad će ispast' da crno gledam, pretjerujem... međutim, imam i brak iza sebe, to nisam umislila... dobro, reći ćemo – bila sam mlada, nezrela... ali stvar se ponavlja – dvoje ljudi ne uspijeva održati svježinu, odnos se usmrdi malo... a možda ne mora biti tako. Možda ima načina da se održi tonus. Smiješno je, u toj pjesmi spominjem vodnjikav humor, kao činjenicu da humor više nije onako britak... jer su sve šale već manjeviše izvarirane na temu... iako mi stvarno polažemo na humor... pa humor je život, duh... s humor rimuje se umor, svakako bolje nego tumor! Bolje nek nas ubije vodnjikavi humor, ako tako gledaš... ako ću si dopustiti digresiju, a želim biti jasna, jezgrovita, sjetit ću se onog osjećaja – imati bolest... možda zadnju... taj me osjećaj prao jednom... ispalo je da sam zdrava, ali osjećaj je obogatio moje iskustvo... ali nemojmo razvodnjiti ovu priču o odnosu!

Bit će seksa ako nekako prevladam umor...
nekad britak, sad je više pitak - humor

Nisam mu to pročitala, on je osjetljiv tip. Ima tu jedan dio koji bi, re'ćemo, zatalasao – znaš ono kad si neko vrijeme s nekim pa ti njegovo tijelo prepoznato, što je i lagodno... iskreno, ne da mi se navikavati na tuđe mirise, bradavice, dlake, urasle nokte, jutarnje zadahe... ali seks više nije ono kad goriš. I sad, to je realnost, ali kad se izgovori, dobiva na težini. Gregor ne voli tematizirati. Pa i sama često uviđam prednost šutnje nad riječima. Zbog toga je Ćorsokak u ladici do daljenjeg, šutim k'o zalivena!

Ako ću bit' poštena, a nipošto mi nije u cilju uljepšavati stvari, moram uvažiti da premda više i ne izgorimo, u slučaju spomenutog seksa, sasvim sigurno ta stvar nije mrtva! Ponekad mašta raspali hormone pa se navali strašću gladnog pseta što proždire mesinu... ali nije to više svaki put, kao onomad... jedan od četiri... i potpuno sam svjesna – čovjeku nije dosta ono što je razumno, umjereno... čovjekova glad prirodno žudi za novim ili nedostupnim... seksualna logika ima svoj ritam... pa ću biti toliko drska i na ovom finom građanskom mjestu izvoliti izjaviti da me najviše pali zabranjeno, tuđe, vulgarno, kurvanluk svake vrste i perverzije što ih je sramota izgovoriti... ukratko najdosadnija je vaginalna penetracija dvoje raznospolnih slobodnih partnera slične dobi... pa reci da nisam normalna i zdrava k'o dren... voljela bih vidjeti glavu onoga tko ima uzvišene seksualne maštarije vezane samo uz zakonitog partnera. Međutim, pustimo ovu također ofucanu temu. Kao da je neki štos pisati na internetu no taboo seksualne stvari... kao kad se na TV spomene guzica pa svi umru od smijeha...

Baš namjerno neću da pišem o njemu, gospodinu Georgu, jer je to tako ženski...
one uvijek analiziraju odnose... kao da je cijeli njen svijet obojen određenom nijansom tog muškarca... a zapravo – jedino što je sigurno među nama jest da se ševimo, manje il' više inventivno, manje ili više nasrčući vođeni strašću ili pak manjkom raspoloživog vremena kojeg ja imam uvijek na kapaljku... skoro uvijek dovedemo jedno drugo ili jedno jedno a drugo drugo do vrhunca, ipak on svrši, po prirodi organske statistike, češće, a ševa je gotova kad je on gotov. A kad je ševa gotova, ona logika koja nas je potjerala da izmijenjamo sokove, ližemo sline, kližemo kožama i sluzima na neku foru iščezne i premda ne poričem određenu postkoitalnu bliskost, ustvari vrlo brzo, s okretanjem svakog na svoju stranu u cilju spavanja - on postaje on a ja ja. Dvoje od kojih je svatko jedno. Sve dalje je područje pitanja. Pa pitanja proizašlih iz pitanja. Ima tu i odgovora... neki se nameću. Neki su nedokučivi.... npr. ono famozno a izlizano, žensko – o ljubavi, voljenju... dal' ja volim? Ovdje se moja grubost/muškost presamiti puštajući plačljivoj ženkoći da pročešlja zanosnu ljubavoću... ali suhoparni racionalist kakav jesam, vrlo brzo dođem do upitnosti vjerodostojnosti, iluzija... kad uopće itko može tvrditi da nekog voli – kad popusti samokritičnost, smisao za realnost? Zar ne volim onda kad trebam? Uvijek je JA ono koje je važno – JA volim pa ja volim! I kako se mogu ovako hladno postaviti spram ljubavi, s pitanjima, na način emocionalnog invalida, s mjesecom u jarcu? (pošto ljubiti znači isključiti JA, kao da ne znam!)... i onda paradoks prakse - nema ljubavi koju neće kastrirati suvišak pitanja... ili ljubav ne voli logiku i pitanja... i slične nerazumne istine... onda ide red pitanja o čistoj ljubavi te red samošamaranja - zašto je moja ljubav tako prizemna... zašto ja ne volim samo radi radosti voljenja, zašto se ne mogu izdići iznad očekivanja i slične pizdarije. Kako odvojiti voljeti i željeti imati – neodgovorivo materijalistu poput mene. Zaključujem, o ljubavi se ne isplati razmišljati. Ili izgleda da sam sve pogrešno shvatila. (srk vina) Ljubav me tlači. Nesposobna uznijeti svoju emociju u visosferu, jedino što želim jest opet se trljati s Georgom i ne talasati. (eventualno napisati pjesmu o praznini i tišini kad on ode nakon što sam ga trljala čet'ri dana zaredom)

Imaju dobru kafu, dvoje troje novine i fotelje i ne puši se. Dobra muzika. Povremeno spikerica obrati se Cijenjeni kupci... posebne pogodnosti na nekom odjelu i sl. Ja baš online s njim, gospodinom Giorgiom, velim, ali mi nismo kupci već, što ono – kavopije, pijanci! Nikakve koristi od nas! Pošto sam po nekoj unutarnjoj prirodi aktivist koji potiče promjene, odlučim da ću konobaru priopćiti, na način da prvo upakiram - sve je ovdje super – i kafa i usluga i muzika ali ako može nekako neutralizirati onaj glas što vrijeđa inteligenciju, nas inteligenciju, jel... pa se zagledam u naslove u novinama. Ponese me skoro pa radost zbog jedne crtice s područja medijskog kala – izgleda da će i gospođa Hrenovka Przić, ta samouvjerena predatorica kreštavog glasa također biti procesuirana u jeci sveopće procesuacije donedavno veleuvaženog stupovlja društva... što meni osobno dvojako titra – istovremeno likujem i nadiže mi džigeru... jer ne volim trendove nego sam kontra, vazda kontrista. Što bi u ovoj situaciji trebalo značiti da ću se prikloniti desničarskom posrnulom korpusu, međutim, to ipak neću, ma nek se jebeju! Neću se nikome prikloniti a moji nikad neće pobijediti, tako mi jedino paše. Okrenem na kulturu, područje mog neba. Evo Hadelu je dao nagradu za životno djelo dragom, simpatičnom slikaru... čiji rad mi nije nepoznat. Njegove škrte izjave u intervjuu odaju čovjeka napol mutavog što zna biti slučaj s individualcima koji imaju puno reći pa unaprijed odjebu riječi kao nedostatan medij. Onda neko vrijeme gledam slike, to volim – novi šef vlade ima inteligentnu facu hladnog čovjeka koji bi mogao biti malograđanski ukockan, tako nekako priča njegovo lice... nedvojbeno brdskoplaninskog porijekla, tako familijarnog u gornjem domu... lice bivše šefice govori o jamačno seoskom porijeklu, i to po svemu sudeći iz kokošarnika, uostalom kao i većina od mojega spola. Plitke oči, obli obrazi gramzivi na slavu, dobit. Odnedavno odgonetavam govor lica, to mi je zabavno, rado se zagledam i u osmrtnice... nikad sa žaljenjem... čak i kad su u pitanju mladi ljudi. Više s nekom vrstom zavisti – jer su odradili odlazak, pa sad mogu počivati u miru. Dok ja svaku večer moram se podsjetiti... na smrt – iznenadnu ili nasilnu ili nakon mukotrpnog kopnjenja. Veselim se onom danu kad ću biti u novinama jer znam da će taj užas biti iza mene.

Moje jutarnje kave prekratko traju. Majka, žena, vozačica ima listu obaveza. Sklapam novine, mahnem kelneru i pokažem na novčanicu na stolu, manču mi je nekako neugodno pošto je kava točno 10 kuna. A ona pritužba na onaj glas iz razglasa što poziva na trošenje... nisam tako naivna, znam da se ne bi uvažila, ipak je ovo kafić trgovačkog centra. Neću da talasam. A malo sam i pod utjecajem gosp. Giorgia – nikad, ni pod koju cijenu ne načiniti nelagodu nižem osoblju!

Baš namjerno neću da pišem o njemu, gospodinu Guidu, jer je to tako ženski...


Nego, s majkom navikla sam razgovarati na rubu oštrice, incidenta. Ona ustvari, donedavno svakodnevno, agresivno gađa riječima, pitanjima, kvalifikacijama. .. naredbama... prijekorima, upozorenjima. Nemoj da! Zašto nisi!... Opet nisi! Zašto djeca... nešto! Umjesto da... nešto! u zadnje vrijeme to je neka vrsta rekreacije – bosti se riječima. A mirna komunikacija je passe? Ne treba napominjati da ja obrambeno reagiram, ignoriram ili uzvratim žestoko... kako me primi.
Apsurdno je, ja ugodnije i življe živim nego je ona ikad ali iz sporta, ona omalovažava. Moj život je pogrešan. Neprihvatljiv. Npr. baviti se plesom je zaigranost nedostojna mojih godina, grijeh prema djeci. Moje jutarnje pijenje kave uz novine u kafiću (u kafani, ona će reći)... je grijeh prema djeci. Jer je stari, istinaibog, proveo vijek u kafani. Pa ću i ja. Nedajbože izlaska. Kakvi koncerti, kakvi bakrači! Prava majka večer će provesti s djecom. Itakodalje. – Ona slijedi svoje srce! – reći će ironično onih dana kad sam se razvodila. Spomene se i socijalna služba, moja naime majka voli floskule.
Nevoljko mi je priznati da neke njene osude imaju uporište u reali – ponekad zaokupim se mislima, pitanjima bez odgovora pri čemu postajem nedostupna... nekomunikativna. Nemoćna sam pred emotivno uzbibanim vremenima, potonem i nema me. Nemam obranu. Iako, imam jaku automatiku, jaku praksu. Neutemeljeno je da nisam dobra majka, čak i tad kad sam prvenstveno ja, okrenuta u sebe. A trajalo je moje emotivno preslagivanje i par godina, praćeno žestokom internetskom aktivnošću, s puno poznanstava... i blog je otada... što je podrazumijevalo mnogo sati provedenih ispred ekrana, dok npr. dijete nije napisalo zadaću jer se ja nisam sjetila podsjetiti... i slične stvari... vatra se ugasiti... ručak zagoriti... zaboraviti predsat. Ali već neko vrijeme sam neinternetična, ako mi to može ući pod olakotnu okolnost. Iako mom paušalnom odnosu prema npr. školi, predsat će glatko promaknuti i danas kad sam prilično prisutna u obitelji (danevelim – dobra majka).

Čudno je to bilo neki dan. Uz postojano držanje obiju na suprotnim bedemima, gdje je bitno ne popustiti, upotrijebiti jaču riječ, omalovažiti protivnika, svađa je poprimila neuobičajen tijek. Jer sam pokazala slabost... zaplakala sam. Ustvari prvi put sam joj pokazala da me vrijeđa njeno opetovano – nisi dobra majka!
- Pa zašto si takva? – ja kroz suze.
Kad je moja majka dirnuta, povlači se jer ne zna, nema kod za ponašanje u tuzi. – Idem kući! Prijetilo jeda se i sama rasplače.

Od ovog događaja, nekako mekše razgovaramo. Kao da je onaj rub oštrice otupio.

U mojoj obitelji emocije su slabost. Grubi su to ljudi, to odakle moji dolaze.Tuga i ljubav su sramne. Strah isto. Priznaje se samo pravedan bijes. Zato ima puno bijesa u nas, njih dvoje često odašilju uvrede jedno na drugo, jakim glasovima, neugodno je to slušati. Imam jedan papir na koji sam stanografski pohvatala moga oca monolog, prepun psovki i vrijeđanja, upućenih njoj – majci. Nije za čitat'.

On (gospodin Guido) meni kaže da je prozu teško napisati, za razliku od pjesme koju se kao piše kad se nema ideja za prozu... ja kontra – da je sasvim obratno – pjesma se dugo i mukotrpno rađa pa natenane teše... dok je proza iz rukava. Pa nešto kasnije, u svojoj sobi, kao uz inat, s prstima prema tastaturi, stadoh u pola pokreta - (moji su rukavi izgleda kratki... ljetno doba... majica bez rukava, točnije, bez leđa). Jer razmislih o temi – ako bih pisala prozu onda bih stvarno nešto... NEŠTO, ne pizdarijice! Točnije, ne blogerske pizdarijice (ovdje srknem gut bijelog... blog, to amatersko mjesto odakle potekoh... to je već definirana priča... možda do kraja ispričana... s likovima poput Lili i Jure, mene kao Sonje. Moj život danas više menjeviše nema nekih likova. Ili ako ima, to su sjene, nedefinirane spodobe. Uzmimo mene – kad se pogledam iz jednog ugla, lice mi je kvrgavo, iz drugog oblo. Kakav je to dakle lik, kakav profil?
Blog, to napol osramoćeno mjesto, trg mediokriteta, kurvanluka, usamljenih, samoprezentanata, samopotvrđivanja, pa i mog – pogle kak sam neobično drugačija od drugih! – to je bila faza... dok... sad sam izvan faza... (srknem gut bijelog – kako ukratko objasniti da sam se promijenila, osamila, možda i otupila, da ne igram više za raju)... a... i ako ću pisati, koji je uopće cilj toga? Uopće cilj je... ako ći ipak pisati, cilj je, jedino vrijedan, jedini dostojan zajebancije oko jebavanja s riječima - da se ogolim. To je moja hrana, moja potreba... moj art (akt) pošto izgleda da ja ne mogu nego baviti se sobom. One gole fotke, dakle, prije ili poslije izlaze iz privatne zbirke... samo još, izgleda, nisam spremna.

Ja zemaljska
Koja vladam praksom
I s mnogo dara
Skrbim se dobara
Ja sam laka
Ja sam prosta
Svatko mene lako saka

Ja lunarna
Obrnem sintaksom
Posegnem iz mraka
Brigu da razara
Tugu da se plamsa
Ljubomoru kamikazu
Što proždire razum

Uzećemo moj srednje prostran krevet
Njegovi tabani 49
Vise preko ruba

Ja nešto ne mogu spat
On hropće ko truba
K tome u usko me zgurne
Munem mu lakat
Pod rebro, plećku
Pa se obrne
I tako do pola tri

Malko nećkam
Nalegnem na njega:
- Ja ne mogu spat
Da mi malo ljubiš vrat?
Veli – hoće
(dobroćudan on je svat)
Prošlo malo
Postojano opet hropće

Uzećemo – on bi htio
Al mu sanak više mio
Ipak one četrs'devetke
Gurne ispod deke
Pa me mije
Po mojoj stopi

Ja se topim
Pa se smijem
Če'devetke
Rade još minutu-dvije

Muškarci casual
Po dvojica - trojica
Imaju golem zaokret glave
Prate brojnost ženskadi
Što se za satrdejivning
Uparadi
Extra
S ratnički bojicah

Gužvua
Crowd

Kume južual
Ekipno slave
Velevažne rojsne dane
Na nožicah štikli
U rukama čaše
Cigaretmuštikli
I pjevaju glasno, loud
Cvetinske, Dragojloviće
Push-up zašalovane
Pocupkuju, ciče
Pod je već zaliven pićem
Pa se grupiraju
Da se fotografiraju
S onim čašama
Tako crazy, šašave

Onda ja moram da odem - to go
One ugušiti mene sa smoke
Tko?
Kume.
Izgleda da...... gori Fiume

Moj amico, jaran
Veli da sam pjesnikinja kistom
To je skoro kao da sam Parun
Vesna
Ja sujetna
Vladam stihom
Lazurno, impasto

Moj lega, kamerad veli tiho
Ti pjesmuješ kistom
Ja sujetna
Kao da sam Vesna
Stihom vladam
Ja mlada
Šesna

U peknjici
Pored kase desno
Stoji škrabica za Eni
Detalji o njenoj mreni
Izvan moje su domene
Pa ne čitam
A zašto da čitam
Došla sam po hljeba
Ni ne gledam, ako ćemo pravo

Piljarica brzajući pita
Črni, beli
Integralno testo?
Odsutno naručim nešto
Kao da je važno i ko da ne znamo
Da uz crni dobiš gratis farbu
A sve kao – zdravo

Kad pogledam šta zapravo jedem
Majčica mi crnu vunu prede.... ali nije tema

Turam novčiće u škrabu
Zadnje što mi sada treba
Osjećat se krivom
Što pjesnički život
Kruh bez kore, lagodan
Neznaboški, poročan
Još k tome bez mrene
Čekaj malo
Nisam ja ta koja je djela
Nekom trnja nekom jagoda

Prvi red na pultu
U obrednom kultu
Duhovnoj ću obnovi
Dati do minutu
Pod nokat bi, veliš, stalo
Nisam dužna
Nisam tražila ako mi se dalo
Nisam dužna bit zahvalna
I sve tako pružam otpor
Pokajanju koje ide
Uhodanim slijedom

Uspostavljam vezu
S onu stranu peršonalni Jezuš
Ko da nije sujetnom svejedno
Što nisam od prošlog tjedna
Sjetila se da mu slavu nadnem
Jedem uslast suva hljeba
Dok se ne raspadne

Na dućanskom oltaru
Upražnjavam liturgiju
Na temelju para
Skupikesu staru
Neće rasrditi
Nadam se, manjak dara
Za ispravnu vjeru
(Ako ima boga, on će cijenit prosti humor)

Hvalatizamojudjecukojanisuništakriva
Hvalatizanjegaivezaniužitak
Hvala za umjetnost
Za slobodu
Citroena Xaru

A onaj, s početka, tumor
Jebiga,
Tvoja je domena....

Danas kada napokon
I po svemu sudeći
Živim stvaran život
Hodeć' punim tabanima
Ionako vlajskih nogu
Imam samo ovo reći
A da iza toga stojim:
Valjda jesam

Danas kad su ona
Pionirska čudesa
Davno iza mene
A ono što se broji
Nosi ime Postignuća
Rijetko sunem u nebesa
Sledeće besedi
Ako jesam, šta sa tim?